Ovde ce da pocivaju moje pjesme.. xD :)

Kisa citavu noc pada,
Plamen u meni gori,
Kapi ne mogu da smire
Srce koje te voli.

Molim te dodji,
Jer tako mi trebas
Bez tebe ja ne mogu
Ja ne znam kako
Ja vise ne znam zivjeti ovako!

Ja necu da zivim od uspomena,
Da se plasim sjena,
Ja zelim tebe,tvoje oci
Zelim da mi kazes
Da ce sve proci!

Jos pamtim nase drvo
Pored rijeke,
Ispod kog smo slusali
Zvuke pjesme daleke!

Jos osjetim tvoju ruku
U mojoj ruci,
Jos osjetim zagrljaj tvoj
Ali ne shvatam da nisi moj!

Ne shvatam da si otisao,
Da imas drugu,
Da si na nebu
Pronasao dugu.

Znaj,
Sresces ih mnogo,
Voljeces mnoga imena,
ali zapamti,jedna je tvoja Miljana!

za ovu pricu mi je Inspiraciju dala pjesma od Denira-Natasa...Pa eto;ako hocete procitajte...

Ne znam po koji put,sjela je u cosak svoje sobe,i kroz prozor posmatrala zvjezdano nebo…Htjela je biti jedna od zvijezda..Slobodna..Ona se zvala Marija…Imala je 14 godina…Htjela je biti kao ostali,htjela je da osmijehom da osvaja…Ali nije mogla….Zivjela je u svom svijetu…U skoli tiha,mirna,povucena…A kada bi dosla kuci,ne bi naisla na tople rijeci,nego samo na rijeci grdje,od strane mame..Roditelji su joj bili razvedeni…Oca nije ni upoznala…Prijatelje nije imala…Razgovarala je sa plisanim medvjedicima..Jer nije imala sa kim drugim..Pocela je da uzima drogu…Svaki put je govorila;``Jos samo danas.``I tako u nedogled..Postala je pravi narkoman..Nije joj bilo spasa…Kuci je provodila sve manje vremena…Vec sa 16 godina je zatrudnila sa nekim momkom..Nije znala sta da radi…Da rodi dijete…ili da abortira?? Trudnocu je krila…Jedan dan dosla je kuci,uplakana..Sminka razmazana po licu..Spakovala je nekoliko stvarcica,I krenula od kuce…Proslo je sedam dana,nikome se nije javljala...Jedan dan zazvonio je telefon,a njena mama se nadala da je Marija…Ne,to nije bila ona…Bio je to Marko…Rekao je da je vidio Mariju…Imala je masnice svuda po tijelu..Momak je saznao za dijete,mislio je da nije njegovo i do smrti je tukao….Sahrana je bila skromna…Samo vjetar,Marko,I ruze…Njena majka nije prisustvovala tome…Kazu odselila se u Moskvu.. I evo poslije svega toga,Marija mi dolazi u snove,I kaze kako ima nove plisane medvjedice..Da je na mjestu gdje nema bola…I da je sada,kako je silno zeljela,jedna od onih sjajnih zvijezda na nebu!

Sat otkucava pola noci,
Suza mi niz lice pada,
Ti zauvijek odlazis iz ovog grada.
Kreces daleko,
U svijet novi,
Ma koliko to boli.
Ja molim Boga,
Da mi olaksa ove boli,
Da te moje srce vise ne voli..
Zelim smedje da zaboravim oci,
Zbog kojih su mi su smedje obojene oci.
I jos molim boga,
Da mi te cuva samo za mene,
Jer zelim tebe,ne zelim uspomene!

Extraa!!!! Extra pesme, mng mi se svidja prica (kao sto sam ti vec rekla )

hvala :***

“Ne volim da budim uspomene,sjedimo,pa prica sama krene.”
Kazu,najteze je pricati o gubicima..I ja se slazem sa tim..Treba imati i snage i volje,da se sjetis necega loseg.Tako,ja prvi put,skupljam snagu,i iskreno iz srca pisem o osobi,koja mi je promijenila pogled na zivot.
…Obican dan.Dosla sam po obicaju na fejsbuk,da ubijem vrijeme.Vidjela sam,zahtjev za prijateljstvo..Dvoumila sam se da li da prihvatim ili ignorisem,i nakon nekog vremena sam ipak prihvatila…Ime Nicola,a prezime cudno..Nisam bila sigurna da li se poznajemo..Odlucila sam da je pitam,i otklonim svoje sumnje..Ne,nikada se nismo upoznale..Nego,jednostavno..Zamjenila me sa nekim drugim..Ipak,to nas nije sprijecilo,da se bolje upoznamo..Bile smo toliko razlicite,da sam se ponekad zapitala:”Zaboga,kako ja mogu da se uopste dopisujem sa njom?”U pocetku mi je bilo cudno njeno shvatanje zivota,i svega onoga sto je oko nas.Vremenom sam shvatila,da je ona donekle u pravu,i da ja gledam svijet kroz “ruzicaste naocale”.Pocela sam intenzivnije da se dopisujem sa njom.Pocela sam prvi put u zivotu da shvatm njen svijet.Svijet alkohola i droge,seksa i ubistava.Pisala bi mi,i pisala o tome..A ja bih,ponekad stidno ubacila:”Ok”,ili “Zao mi je”.Takodje mi je pricala price “njenih prijatelja”-narkomana.Uglavnom,svaka je licila na onu prethodnu.Svi oni koji su se prepustili ovome,bili su sami,napusteni,siromasni..Ili je sve to bilo samo u njihovoj glavi?!Takodje mi je rekla da je i ona veoma usamljena,i da se prepustila alkoholu,a ubrzo i drogi.Javljala sam joj se sve cesce,govoreci da sam uvijek tu.Htjela sam da je izvadim iz tog svijeta droge,iako je bilo kasno.Davala sam joj uvijek jake dokaze zasto da to ne radi..Ali sam i sama nalazila jace razloge protiv toga..Pobijala sam sama svoju teoriju..I dalje smo se dopisivale,ali to nije bilo isto kao prije.Jednom prilikom mi je rekla;..”World is cruel,my little..Be careful..”Nisam znala sta mi porucuje time..Samo sam znala,da su samoubistva u njenoj druzini bila cesca nego prije;a to je ostavilo veliki pecat na njoj.To je dovelo do toga,da i ona to ucini.Napisala je oprostajno pismo,cijeg se teksta ne sjecam u potpunosti…Samo rijeci na kraju;”World is cruel,my little,be careful..”Prva misao nakon tog citanja bila je;”Djubre,prosvirala je sebi glavu!”Zatim sam briznula u plac.Ponijela se tako djetinjasto..I znam zasto je to uradila…Da skrati muke…Umrla bi prije ili kasnije,od droge,ili neceg drugog..Prosla je godina od toga…A ja jos uvijek nisam navikla bez njenih prica,o strani zivota,koju do tada nisam znala..I dalje cekam deset sati uvece,da se uloguje na fejs,i da dugo,dugo chatujemo...Zavrsicu ovo jednostavno,njenim rijecima;”Life is game.You must play..Play hard,play fast,play free,play dirty,play,just play”.

Jednom sam napisala pricu o svojoj sreci...Niko nije htio da je procita..Niko nije bio tu da sa mnom podijeli taj trenutak radosti…Ljudi su naucili da sam pesimista...Nisu prihvatali da zelim da se promijenim ...Ili se mozda ja jednostavno nisam ni pocela mijenjati? Mozda sam jos uvijek ostala na prvom stepeniku..Mozda nisam imala snage da se borim,protiv brojnijih od sebe..Mozda...Ko zna?! U ovom svijetu..Tesko je biti ono sto jesi..Tako pruzis ruku,i na svom dlanu drzis srce..Ranjivo..Strijepis od prve oluje,jer znas da ona moze odnijeti tvoje srce u nedogleg,u nepovrat.. Ja sam bila malo zrno pjeska,u vrtlogu vode...Svako mi je uzimao srce..A na kraju,uvijek bi ga dobila nazad slomljeno..I tako godinama...I svaki put je trebalo vise,da zaboravim,da oprostim,i da se rane zatvore... I poslije svake rane...Ostajao bi mi oziljak..Oziljak koji je bolio na promjenu vremena,promjenu raspolozenja,promjenu osjecaja....Uvijek je bilo ono nesto u meni..Nesto,sto mi nije dalo slobodu...Bio je to strah... Bojala sam se da volim,i da budem voljena...Jer sam znala..Da ako jos jednom neko slomi moje srce..Necu prezivjeti... Ja sam bila marioneta...Lutka koja igra po tudjim pravilima..Koju svi lome,muce...A ona...Boji se da kaze..Da vrisne...Boji se rizika..Bojim se svakog novog dana,nove noci.. Jer za kratko vrijeme,mogu opet da postanem lutka u rukama drugih…Moze opet naici oluja,odnijeti srce..Ali ovaj put zauvijek…Sada..zelim da se to promijeni...Zelim da stanem na noge,da zaboravim proslost...Ali ne mogu...Jer utvare proslosti jos uvijek lutaju..Oko mene...